Nalazite se ovdje: NaslovnicaFilozofijaO vremenu

O vremenu

Rečenica kako nikad nije kasno ponekad može biti i jest naš neprijatelj. Iako se nekad doima da nikada nije kasno označava uvijek više slobode i autonomije s većom zrelošću i sazrijevanjem dolazi i ponekad neugodna spoznaja da rečenica nikada nije kasno nije uvijek istinita i da ne stvara slobodu nego ograničenja koja ne želimo i kojih nismo svjesni. Nitko od nas nema beskonačno vremena na raspolaganju za beskonačan broj životnih odlukajer to bi značilo da u isto vrijeme možemo odlučivati i neodlučivati i tako u beskonačnost.

Ne radi se uvijek o tome što se tiče vremena kako imamo samo današnji dan na raspolaganju jer je prošlost prošla i budućnost se još nije dogodila. U pitanju je i stvarno, fizičko vrijeme. U pitanju su stvarni minuti, sati, dani, mjeseci i godine koje imamo na raspolaganju. U pitanju su naše psihološke i fizičke mogućnosti koje nisu ni beskonačne ni vječne nego veoma ograničene. Grubo i brutalno vrijeme koje se sastoji od stvarnih dana i naša stvarna fizička i psihološka uvjetovanost nas povremeno podsjeti da rečenica nikad nije kasno u nekim okolnostima nije istinita i da je pogrešno držati je se. Istinitija je njezina negacija i nekada je poštenije priznati i reći ipak je nekad  kasno.

Nikad nije kasno je rečenica koju rado koristimo kao mehanizam zaštite. Izgovaramo kako nikad nije kasno onda kada osjećamo grubost i brutalnost stvarnog vremena koje prolazi, kad osjećamo fizički, biološki i psihološki granice koje uz sve nadljudske napore ne možemo ukloniti. Zato je rečenica nikad nije kasno povremeno naš neprijatelj i zamagljuje pogled na stvarno i fizičko vrijeme koje je pred nama. Nije uvijek. Nekada je moguće nadmašiti granice vlastite biologije, fizionomije i psihe, ali to i nije tako često i za takav poduhvat moramo imati izuzetno jake i duboke motive. Kada svakodnevno izgovaramo rečenicu nikad nije kasno otići u kupovinu, otići na posao, otići pokupiti djecu iz škole rečenica nema isto značenje kao kada kažemo nikad nije kasno završiti fakultet, oženiti se ili udati, napustiti državu i započeti neki novi život. To su dva različita značenja. Nakon što neko vrijeme prođe u životu iskusit ćemo na vlastitoj koži kako nikada nije kasno nije uvijek istina a to se odnosi na neke presudne životne odluke koje odgađamo u nadi kako nikada nije kasno i imamo beskonačno vremena za beskonačan broj životnih odluka.

Ali koliko se kod mi nadali kako nikad nije kasno ili nas bilo strah nešto odlučiti pa sebe tješimo kako nikad nije kasno, ipak osjetimo na svojoj biologiji, fizionomiji i psihi da je nažalost za neke stvari ipak kasno. Ne zato što ne možemo, ne želimo i nećemo nego osjećamo da to nije više ono pravo vrijeme kada smo trebali i da grubo i sirovo promatrano više nemamo stvarnu snagu da nešto učinimo, pokušamo i promijenimo.

Odnos čovjeka prema vremenu koje ima na raspolaganju je zanimljiv jer kad je mlađi tvrdi suprotno od onoga što iskusi kad je stariji. Kao mlađi tvrdi da nikad nije kasno, kao stariji iskustvom potvrđuje da je za nešto ipak kasno ili čak prekasno. Zato jer je  povremeno u sukobu sa onim što tvrdi o vremenu kad je mlad i s vlastitim iskustvom vremena kad je zreliji nema čovjeka koji prije ili kasnije neće na sebi barem za jednu stvar u životu osjetiti kako je prevaren rečenicom nikad nije kasno i iskusiti stvarno, brutalno i sirovo kako je ipak kasno i tu se više ništa ne može učiniti ni promijeniti. Ne zato što ne želi ili neće nego zato što najobičnije gledano ne može ni fizički, ni biološki ni duhovno ni psihički, ni psihološki. Kad čovjek u zrelijoj dobi osjeti kako ga je vrijeme prevarilo rečenicom nikada nije kasno nema potrebe uvijek kriviti isključivo druge i životne okolnosti nego treba biti spreman prihvatiti da dok je bio mlađi nikada nije razmišljao o rečenici nekada je ipak kasno i prekasno. Rečenica nikada nije kasno ponekad je solidna možda i korisna zabluda o tome kako imamo beskonačno vremena na raspolaganju za sve moguće odluke i izbore u životu. Međutim, rečenica nekada je ipak kasno je gruba i brutalna stvarnost o vremenu koje zaista i stvarno imamo na raspolaganju. Nekada je ipak kasno je rečenica u kojoj shvaćamo da se vrijeme ipak sastoji od konkretnih minuta, dana, mjeseci i godina i da se i mi sami sastojimo od konkretnih fizičkih i psiholoških sposobnosti koje se s vremenom troše i nestaju. Nije nikakav argument reći kako je neki čovjek u osamdesetoj godini završio fakultet. To možda pokazuje kako čovjek može nadići svoja ograničenja u nekim naizgled nemogućim okolnostima, ali u koju svrhu? Jer nije na početku svog života da bi se time ozbiljno bavio i tome posvetio nego samo da dokaže kako rečenica nikada nije kasno ne mora uvijek biti istinita. Ali s obzirom na njegove psihičke i fizičke sposobnosti da se ozbiljno bavi nečim što je propustio kao mlad uraditi istinitija je rečenica kako je ipak kasno i prekasno za takvo nešto.

Grubost i brutalnost fizičkog i stvarnog vremena koje imamo na raspolaganju nas može uplašiti čak i šokirati kad se iznenada osvrnemo oko sebe i zastanemo i shvatimo da s obzirom na naše sposobnosti nemamo više vremena i ipak je kasno je bolna ali stvarna i realna istina i tu ne možemo puno učiniti. Možemo nešto pokušati napraviti kako bismo sebi dokazali kako nikad nije kasno nije uvijek istina, ali u nekim okolnostima dokazivanje je ne samo uzaludno nego i bez svrhe. Samo želimo produžiti iluziju kako smo iznad i izvan vremena i kako nam vrijeme ne može ništa. Ali kad se stvar slegne, raziđu se svjetla reflektora i čestitari koji nas smještaju u nebo i zvijezde i ostanemo sami počnemo osjećati grubost stvarnog vremena u našim najobičnijim fizičkim i psihičkim svakodnevnim ograničenjima. Jedna biblijska knjiga koja nosi naslov Knjiga Propovjednikova koja može nekome izgledati kao priručnik kako da obolite od depresije donosi jednu prevažnu i presudnu rečenicu za čovjekov život, a koja glasi sve ima svoje vrijeme.

I zaista sve ima svoje vrijeme. Rečenica nikada nije kasno ima svoje vrijeme koje treba znati i biti spreman iskoristiti maksimalno i do kraja. Rečenica kako je ipak kasno također ima svoje vrijeme i čovjek treba biti spreman bez žaljenja, samosažaljenja i nezadovoljstva prihvatiti njezinu istinitost i stvarnost. Ničiji život nije sastavljen samo od nikada nije kasno rečenica niti je ičiji život sastavljen samo od ipak je kasno rečenica. Život u vremenu sastoji se i živi se s obje te rečenice. U tome i jest teškoća da se do kraja shvati vlastiti život i stvarno vrijeme koje imamo na raspolaganju. Mi se krećemo između dvije vremenske zone,  između vremena koje nemamo a mislimo da imamo i govorimo sebi nikad nije kasno i vremena koje je stvarno i koje nam govori ipak je kasno ili prekasno kada više nemamo stvarnog vremena na raspolaganju. Nije uvijek lako živjeti između tih dvaju vremenskih zona ponekad dok sanjamo kako nikad nije kasno neugodno je biti grubo i sirovo prodrman i probuđen rečenicom ipak je kasno ili prekasno. U tome je i čudesnost i težina života ponekad ne znate što je istina;  nikada nije kasno ili ipak je kasno ili prekasno, ali je nemoguće da obje rečenice istovremeno budu istinite jer nitko od nas nije istovremeno i mlad i star i nitko od nas ne može istovremeno živjeti i izmišljeno i stvarno vrijeme.

U Sarajevu, 24. listopada 2018. godine

Dr. sc. Oliver Jurišić

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 1108 gostiju i nema članova online

Idi na vrh