Omiljena šalica kave za dobro jutro, najdraža pjesma i lagano pregledavam naslove dnevnih vijesti… Među njima strši „Smak svijeta“ i datum pored… Prva i jedina misao u glavi: pa brate mili, kako im već nije dodijalo?
Neki čudni ljudi…
Ok, više ni ne pokušavam pobrojati koji je ovo put u posljednjih godinu dana kako „najavljuju smak svijeta“… Dodijali brate i Bogu i narodu više. Samo mi nikako ne ide u glavu – čovječe, kako ne možeš shvatiti da ne znaš ni kad je tvoj posljednji dan, a kamo li kad je kraj svijeta? Definitivno, što se mene tiče – to su neki čudni ljudi, blago rečeno samo željni senzacije.
Zbrka
S druge strane, u čovjeku je oduvijek postojala radoznalost i znatiželja, pa na neki način i čežnja da barem malo „zaviri“ u budućnost. S jedne strane napredni toliko da doista možemo uništiti sami sebe i planet koji zovemo domom, a istovremeno toliko maleni da ne znamo ni što nas sutra čeka… S treće strane tu se sve više i javljaju kojekakve osobe koje, iz samo njima znanih razloga, pokušavaju unijeti konfuziju u one lakovjerne i sami sebe proglasiti nekakvim „prorocima“ i slično… Ima toga još za pobrojati…. Ali, rezultat u konačnici je uvijek isti: zbrka, a ponekad i neka vrsta histerije, barem kod određenog broja ljudi. Doduše, povijest poznaje i periode masovne histerije, paranoje i čega sve ne. Dok to sve traje, ljudi ni ne mogu primijetiti da je nešto pošlo krivo, jer u takvim trenucima je premalo razumnih koji bi mogli ukazati na put i rješenja.
Izvor(foto): 123rf.com
Ono bitno
Međutim, problem koji nam konstantno promiče jest kako smo doista sami sebi najveći neprijatelji. Naime, dok samo pobrojimo sve ekološke probleme, oružane sukobe, ratove, mogućnosti da sami sebe uništimo, itd… jako brzo i lako se dolazi do istog zaključka: sami sebi smo najveći neprijatelji. Ako još k tomu pridodamo i našu svakodnevnicu, naš mali svijet, svakoga ponaosob i sve probleme koje imamo, ali eto – šutimo, uvjereni kako sami ništa ne možemo promijeniti, unatoč tome što i sami vidimo kako polako sve „ode k vragu“, kako jedva krpamo od prvog do prvog u mjesecu i grcamo u dugovima, uništavamo se porocima i koječemu, opasnost smo na cesti za sebe i druge zbog neoprezne i prebrze vožnje, itd… (dalje da ne nabrajam), ponovno dolazimo do istog zaključka: sami sebi smo najveći neprijatelji.
Moglo bi se jednostavno zaključiti: Nijedan čovjek ne može znati kad će više taj famozni smak svijeta, a još manje kako će točno izgledati, ali ono što možemo to je raspoznati tendenciju: definitivno ne idemo u dobrom smjeru!
Pitanje
Kada biste apsolutnoj većini postavili pitanje što bi napravili da znaju kako imaju još mjesec dana života na Zemlji, vjerujem kako bi vas ti odgovori iznenadili. Suočeni s vlastitim strahom od smrtnosti, ljudi reagiraju različito. Međutim, ono što je većini zajedničko, to je: letargija nestaje, a na njezino mjesto dolaze hrabrost, poniznost i traženje oprosta. Dolazi ljubav. Zašto takvi moramo biti samo onda kada smo suočeni s vlastitom smrtnošću i isteklim vremenom kojeg više nemamo? Zar doista ne može drugačije?
14.IV.2018.
Crucix