ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe jako bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi:http://poptheo.ba/index.php/hr/teme/teologija/granicna-pitanja/250-parafraziranje-morfogeneze

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga jako teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo-  izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Forrest Gump Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Forrest.jpg

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od  prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih  u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede –recimo- u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javit … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k'o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.  

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …  

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat - dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to –vjerujem- nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća –jedna te ista- dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…), itd.  

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one "ključne momente" i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima "dosadno" i "nigdje veze". 

U Sarajevu, 06.V.2018.

M. B.