Joomla gallery extension by joomlashine.com
Novo
Rain is coming.jpg
The sky is shrouded in dark clouds, rain is coming soon…
Sunrise at the beach.jpg
Enjoy a start of new day with brightening sunrise at the beach.
sunset.jpg
The beautiful moment of sunset in the sky, the day is turning to the night.
saint-patrick-12.jpg
3.jpg
5.jpg
Dandelion under the sun.jpg
The field of frail dandelions sway lightly in a windy and sunny day.
Rainbow after the rain.jpg
A beautiful rainbow appears in the bright sky after the rain.
Vjera ukoliko jest stvarno vjera, teško ju je promišljati i živjeti izvan konteksta nade, strpljivosti i postojanosti…
Na današnji dan prije 20 godina umro je obnovitelj moralne teologije njemački redemptorist p. Bernhard Häring (Böttingen, 10. studenog 1912. - Gars am Inn, 3. srpnja 1998.). Povodom ove obljetnice donosimo prijevod jednog njegovog teksta u obliku pisma o njegovoj viziji Crkve. Bio je to hrabar i pobožan čovjek, a njegov doprinos primijetio je i papa Franjo kazavši da je “p. Häring bio prvi koji je započeo tražiti novi put za procvat moralne teologije”.
Milost je vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.
Ljubav je od Boga, ljubav je za Boga, ljubav ide prema Bogu – dobro se prisjetiti…
Na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi: jedni su farizeji, a drugi su grešnici. I farizeji su također grešnici, s tim da to ne shvaćaju.
Mudri lopov je znao kako se u društvu ne smije dogoditi da svi postanu lopovi, jer u tom slučaju ne samo da bi propalo društvo nego bi bio ugrožen i sam lopovluk.
Ideali po sebi nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Oni stižu ili iz budućnosti ili sa samog kraja povijesti. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!
„Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni“ (Epikur).
Vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka.
Jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Boga, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadne potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.
Par lijepih, poticajnih i toplih riječi koje čujemo tijekom dana čini nerijetko upravo onu razliku, hoćemo li navečer zaspati sa osmjehom na licu ili ćemo se dugo u noć prevrtati u nemiru i razočarenju, i to sve zajedno bez obzira na to kakav je dan općenito bio!
„Jedan svjedok k'o nijedan“! Već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k'o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba.
Svi mi imamo taj nejasni, prirođeni „desiderium naturale ad visionem beatificam“ – tj. urođenu čežnju za blaženim gledanjem Boga. Čežnju za nepomućenom srećom i radosti, čežnju za čistim neprolaznim uzbuđenjem, od kojega nas neće zaboljeti glava, ili spopadati onaj odurni osjećaj osobne prljavštine i praznine.
Izgleda da na ovom svijetu nije sve čak ni kako je Bog to zamislio … koliko će još teže biti čovjeku nametati svoju samovolju…
Možda je ponetko već čuo za „sat apokalipse“ (Doomsday Clock)? Da, on postoji, i na njemu je momentalno tri minute do ponoći, a ponoć na satu apokalipse označava jednostavno kraj. tj. samu apokalipsu. Odmah važna napomena, iza spomenutog sata ne stoji grupa vjerskih zanesenjaka ili sektaša, a ne stoje ni „univerzalne neznalice“ - novinari. Tomu naprotiv, iza ovog projekta stoji skupina uglednih znanstvenika okupljenih oko Biltena nuklearnih znanstvenika iz Sjedinjenih Država.[1]
Sveta Edith Stein reče: „Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne.“ Istina je po sebi bitan božanski atribut. On je „Sveti i istiniti“ (Otk 3,7), „Jedini i pravi Bog“ (Iv 17,3), dok se njegova Riječ u Objavi očituje kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6). Gandhi se čak usuđivao reći: „Dugo sam mislio da je Bog istina, na kraju sam shvatio da je istina Bog“!
Dietrich Bonhoeffer kaže da je glupost po sebi opasnija i od samoga zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i bespomoćno.
Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!
Kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim -barem malkice- odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo…
Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo …
„Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim 'ja'“ (W. Pannenberg).
Kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje jednog uistinu pravednog rata, tada rata zapravo više ne bi ni bilo …
Nije lako biti uposlenik Međunarodnog suda u Hagu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Što god dosudili ili ne dosudili, pri tomu radili ozbiljno, temeljito i pravično, ili lakonski fušerili, na kraju će uvijek biti više bijesnih, razočaranih i nezadovoljnih, nego onih spokojnih i zadovoljnih.
Usprkos „nevjeri“ stigao je čak do Indije … Dokle bi tek stigao da je vjerovao?
Nakon što je propustio prvi susret apostolske subraće sa uskrslim Gospodinom, Tomu apostola su spopale teške sumnje. Premda su ga njih desetorica svim silama pokušavali uvjeriti da je –nedavno raspeti- Isus živ, prav' i zdrav, Toma odbija u to povjerovati, te izriče onu svoju čuvenu i pomalo degutantnu rečenicu: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25).
Pitanje praštanja na kraju jest pitanje čovjekovih fundamentalnih životnih opcija. To je pitanje esencijalnog ontološkog opredjeljenja! Što i tko za mene i naspram mene ima zadnju riječ? Dobro iskustvo ili loše iskustvo? Život ili smrt? Vječito propadanje ili trajni napredak i obnova?
Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)
Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa.
Albert Einstein
Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.
Papa Franjo
Imamo 1056 gostiju i nema članova online