Nalazite se ovdje: NaslovnicaPopularna psihologijaJesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

Jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

Kad ne želimo biti ono što jesmo ili bježimo od stvarnosti svi ćemo posegnuti za određenim riječima da prikrijemo da smo to doista mi, odnosno stručno rečeno svi smo bar jednom koristili obrambene mehanizme kao načine da se zaštitimo od onoga što nam ne odgovara kod nas samih.

Za pretpostaviti je da smo do sada barem jednom čuli za Sigmunda Freuda, ali ukratko ćemo se podsjetiti da je Sigmund Freud bio austrijski neurolog i psihijatar, začetnik psihoanalitičke teorije i terapije koje su proizašle iz temeljne ideje da su neuroze posljedica neprikladnog seksualnog razvoja. Freudova teorija smatra se jednom od najobuhvatnijih teorija ličnosti, jer se bavi njezinim razvojem, strukturom i psihopatologijom. Ličnost je podijelio na tri dijela: id (nesvjesni), ego (svjesni) i superego (kontrolirajući dio ličnosti.) Najveći dio ličnosti zauzim id, odnosno nesvjesni dio ličnosti. Unatoč brojnim kritikama psihoanalize, Freudove ideje o nesvjesnoj motivaciji, važnosti ranih iskustava u oblikovanju kasnijeg ponašanja i obrambenim mehanizmima utkane su i u suvremenu psihologiju.

Freudova psihoanaliza je teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, usmjerenom na razumijevanje, prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja. U teoriji psihoanalize velika pozornost se posvećuje obrambenim mehanizmima.

Obrambeni mehanizmi su prirođene ili stečene reakcije koje smanjuju frustraciju i anksioznost koja nam prati. Rijetko je koji od mehanizama društveno pozitivan ili poželjan, jer mnogi od njih objektivnu situaciju (naročito ako se radi o međuljudskim odnosima) mogu učiniti još težom. Njihova glavna korist je u tome što smanjuju unutarnju napetost i služe uglavnom kao uspješni mehanizimi.[1]

U klasičnoj psihoanalizi se smatra da su obrambeni mehanizmi načini kojim se pojedinac štiti od anksioznosti, pripisujući vlastite motive, čuvstva ili osobine ličnosti drugim ljudima. Ekstremni oblik projekcije, koja potpuno negira realnost, javlja se u paranoji i kod drugih psihoza. Obrambeni mehanizmi se još mogu opisati kao interpretacija situacija, događaja ili podražaja, naročito onih koji su nedovoljno strukturirani ili višeznačni, u skladu s vlastitim željama, potrebama ili interesima, bez ikakve patološke konotacije.

U svojoj teoriji ličnosti Sigmund Freud obrambene mehanizme opisuje kao mehanizme koji egu omogućavaju kontrolirati id i ukloniti njegove impulse, zahtjeve i prohtjeve i dovesti do njegova zadovoljenja i onda kad id nije moguće zadovoljiti na realan način.[2] Ova se Freudova koncepcija obrambenih mehanizama razlikuje donekle od one koja je uobičajena u suvremenoj psihologiji, a po kojoj mehanizmi obrane predstavljaju način obrane ličnosti kad postoji frustracija ili opasnost od frustracije. U takvoj koncepciji ti mehanizimi štite ličnost kao cjelinu, a ne samo ego.[3]

Odbrambene mehanizme svi „živimo“. Branimo se od neuspjeha na različite načine: smišljamo dobre razloge kojima opravdavamo svoje ponašanje, izbjegavamo čuti što drugi govore o nama, ukoliko se to ne uklapa u predodžbu kako sebe vidimo. Drugima pripisujemo ponašanja kojima smo sami skloni. U mašti ostvarujemo nešto što u stvarnosti nismo spremni uraditi ili realno ne možemo ostvariti. Okrivljujemo vremenske (ne)prilike za naše neuspjehe ili se pozivamo na nesposobnosti drugih koji su se ispriječili na putu do ostvarenja našeg cilja. Tako podešavamo (uljepšavamo) realnost onako kako nam odgovara ili kako jedino umijemo. Međutim, međusobno se razlikujemo u strategijama koje koristimo pri podešavanju realnosti. Strategije koje koristimo kako bi se zaštitili od različitih životnih stresora u značajnoj mjeri ovise o obilježjima naše ličnosti. Pri tome, svako od nas je jedinstvena i neponovljiva individua s različitim potencijalima.[4]

Fulgosi[5] navodi da svi mehanizmi ega imaju dvije zajedničke karakteristike:

  1. oni funkcioniraju na nesvjesnom planu i zbog toga na razini svijesti predstavljanju samoobmanu i
  2. iskrivljuju percepciju realnosti tako da se tjeskoba koju ta realnost izaziva kod pojedinca smanjuje.

Rijetko se kad događa da se pojavi samo jedan od obrambenih mehanizama, nego ih se uvijek javi više kako bi na što bolji mogući način zaštitili organizam u cjelini ili ego.

Mehanizmi odbrane su područje interesa različitih psiholoških disciplina psihologije ličnosti, kliničke psihologije, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i razvojne psihologije. Svaka od pobrojanih disciplina je na sebi svojstven način upotpunila spoznaje iz ovog područja. Posebne zasluge u objašnjenju mehanizama obrane pripadaju znanosti o ličnosti. Primarni interes kojeg su teoretičari ličnosti razmatrali jest kakva je uloga odbrambenih mehanizama u prilagodbi ličnosti.

Sigmund Freud neurozu (anksioznost) definira kao neurotičku tjeskobu kojoj je izvor u opasnosti da bi impulsi ida mogli postati svjesni. To je strah da ego neće biti sposoban kontrolirati id i da će nakon toga uslijediti reakcija okoline ili agenata društva. Da bi se sigurnost ega pojačala i uklonila takva prijetnja iz ida, razvijaju se mehanizmi obrane ega.

Dok Sigmund Freud neurozu objašnjava kao prijetnju egu i mogućnost osvještavanja ida te razlog radi kojeg se javljaju obrambeni mehanizmi, Karl Gustav Jung neurozu definira kao izraz ometenog čovjeka i njegove individuacije. Disocijacija i razdor čovjeka sa samim sobom dovode do psihoneurotičnih poteškoća. Raskorak i suprotnosti, u koje se čovjek zapetljava, najčešće postoje u konfliktu između duhovnomoralnog zahtjeva i prirodno-nagonske težnje. Međutim, time se ne misli na to da Jung vidi uzrok u konfliktu nagona, nego u životu imanentnom postojanju dvije suprotstavljene tenzije. One mogu dovesti do nastajanja kompleksa i izazvati fenomene nagomilavanja, koji u toj mjeri opterećuju proces duševnog doživljavanja i težnju za psihičkim rastom, kao i samoostvarenje, da dolazi do neuroze. Neuroza bi se općenito mogla zamisliti i kao privremeni ili čak kao „truli kompromis“, kao jedna vrsta prelaznog rješenja prije pokušaja iznalaženja pogodnog rješenja.[6]

Za Junga je bilo važnije pitanje „zbog čega“, nego „zašto“ nastaje neuroza. Kada čovjek razabere i shvati poruku svojih simptoma, onda može s takvim uvidom početi s kompletnim usmjeravanjem i oblikovanjem svog života.

Kao bolesne procese kod neuroze K. G. Jung ubraja potiskivanje, regresiju, fiksiranje i iznevjeravanje, ali ne i projekciju. S toga vidljivo je da i u cjelokupnoj psihonalitičkoj epohi nemamo konstantan pogled na projekciju kao obrambeni mehanizam, jer Jung smatra da bolesnik ne bi trebao učiti kako se osloboditi neuroze, nego kako je podnositi. A neubrajanje projekcije u metode kojima se učimo podnositi neurozu možemo zaključiti da je projekcija obrambeni mehanizam koji izričito „pomaže“ u oslobađanju od neuroze.

Općenito gledajući za pretpostaviti je da je K. G. Jungovo objašnjenje neuroza „zrelije“ i „bolje“ za cjelokupnu ličnost i život kako pojedinca tako i društva. Međutim da je tako lako prihvatiti činjenicu da se ne trebamo učiti tome da se oslobodimo neuroze, nego naći način kako s njom živjeti davno bi teorija Sigmunda Freuda bila opovrgnuta. Da, čovjek u svojoj evoluciji još uvijek nije uspio naći način kako prihvatiti neurozu kao dio sebe, nego se od nje mora braniti, a za to nam je „najidealnije“ rješenje ponudio Sigmund Freud. Koliko god nam bilo drago ili ne što se moramo boriti sa svojim idom u očuvanju ega, jedno je sigurno-to nam je jako potrebno. Potrebno je iz razloga što čovjek kao ličnost „ne podnosi“ biti ugrožen. S toga je najbolje „krivicu prebaciti na drugoga“ kako se to obično događa prilikom korištenja projekcije.

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koju su nosili svaki po dvije vreće, ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda, a druga s traga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali su prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: „Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.“ Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog čovjeka su upitali isto. Rekao je: „U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži grješke i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.“

Treći čovjek je odgovorio: „Na prednjoj vreći napisao sam riječ „dobrota“. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih dijela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi sreća nije teška. Naprotiv, poput brdskih jedara pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis „loša sjećanja“ i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.“.

Postavlja se pitanje gdje su naše vreće i jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

U Sarajevu, 1. 6. 2016. godine

Belinda Kikić, MA


[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap, str. 305-306.

[2] Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 54.

[3] Zvonarević, prema Fulgosi (1997).

[4] Kulenović-Đapo, J., Drače, S. I Hadžiahmetović, N. (2015). Psihološki mehanizmi odbrane. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, str. 3.

[5] Fulgosi (1997), str. 55.

[6] Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta, str. 110.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 281 gostiju i nema članova online

Idi na vrh