Nalazite se ovdje: NaslovnicaTemeTeologijaGranična pitanjaVAŽNO SE POKAJATI

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr'o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!  

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i jako je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno - da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva,             i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom,      a ne kolektivnom odgovornošću.

Repentance Izvor (foto): 123rf.com

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju!  Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neću mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

U Sarajevu, 04.V.2018.

M. B.

Misli pape Franje

Rekao bih da je obitelj važna ne samo za evangelizaciju novog svijeta već da je obitelj važna, potrebna za opstanak čovječanstva. Bez obitelji, kulturni opstanak ljudske rase bio bi u opasnosti. Obitelj, htjeli mi to ili ne, je temelj. (Radijski intervju, Rio de Janeiro, Brazil, 27. srpnja 2013.)

Naša vodilja

Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti slijepa. 

Albert Einstein

NAŠA DANAŠNJA PORUKA

Nažalost, ono što je odbačeno nije samo hrana i višak stvari, nego često i sama ljudska bića, koji su odbačena kao “nepotrebna”. Na primjer, to je strašno i pomisliti na djecu koja su žrtve pobačaja, koji nikada neće vidjeti svjetlo dana; djeca koja se koriste kao vojnici, zlostavljana i ubijena u oružanim sukobima; i djecu se kupuje i prodaje u tom strašnom obliku modernog ropstva koje je trgovina ljudima, što je zločin protiv čovječnosti.

Papa Franjo

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želići riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju, kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado, ako u mislima osjetim da sam povriješen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

papa Ivan XXIII.

Posjete

Imamo 286 gostiju i nema članova online

Idi na vrh